gle.ovo.

Blog s vama!

Kad sam se prije desetak dana vratio s godišnjega, na oglasnoj ploči u redakciji me dočekala ‘Odluka o blogu’. Odluka je kratka i jasna. Novinarima Informativnog programa od 1. srpnja zabranjeno je pisati blogove na ‘portalima konkurentskih medija’. Kako osim mene i kolegice Elizabete Gojan nitko nigdje ne bloga na nečemu što bi se moglo zvati ‘konkurentskim medijem’, barem ne pod svojim imenom, jasno je na koga se odluka odnosi.

Moj poslodavac, koji zbog obavljanja televizijske djelatnosti uživa i neke zakonske beneficije, tako je internet i službeno proglasio svojom konkurencijom. To je veliko priznanje za ‘mrežu’, ali i zgodna tema za komunikologe i teoretičare medija. Kako ja o tome ne znam ništa, o tome neću ni pisati, nego ću odluku poštovati.

Zbog brbljanja sam već dobio žuti karton i ostao bez 20 posto plaće, crveni karton i 100 posto bez plaće ipak bih malo teže podnio. Možda su internet i blogovi doista velika konkurencija televiziji, ali vjerujte mi, honorari još uvijek nisu…

Ipak, do prvog srpnja valja mi poštovati i svog internetskog poslodavca. A i on mi odlučio zapapriti. Zamolio me da napišem nešto prigodno za kraj. Valjda ništa gore nije uspio smisliti…

Znate onaj divan osjećaj kad vas pozovu da nekomu na sprovodu održite govor? Jer ste vi kao, baš pismeni i sigurno ćete o pokojniku znati nešto lijepo reći… Možda je bio bitanga i pijanac, ali na sprovodu svi očekuju da lažete kako je bio uzoran otac, muž i prijatelj, kojem će Sveti Petar odmah nataknuti anđeoska krila. 

Radije bih napisao osvrt na '11 Feuerbachovih teza', nego 'nešto prigodno za kraj'… 

Ovo ipak nije sprovod, a većina vas valjda ipak nisu bitange i pijanci, pa ne moram lagati kada kažem da ćete mi malo nedostajati. Dobro, ne baš svi, bilo bi doista mazohistički da mi fale komentari tipa ‘Šprajcu, pederu!’, ali to samo govori da organizatori Gay pridea nisu daleko odmakli u promicanju seksualne tolerancije.

No, tijekom ove dvije godine bloganja naučio sam da internet i nije mjesto tolerancije. A što se mene tiče, ne treba ni biti. Ljudi su puni kojekakvih frustracija, pa one negdje valjda moraju i isplivati. Bolje je u anonimnom virtualnom svijetu na mrtvo ime nekoga izvrijeđati, nego ga u stvarnom svijetu na mrtvo ime prebiti pajserom. Ovo drugo je čak i kažnjivo (premda je mala vjerojatnost da će vas ikad uhvatiti), a ovo prvo mene manje boli. Dakle, svi smo na dobitku.

I kao da smo se malo bolje upoznali. Televizija je koliko god moćna, ipak još uvijek jednosmjerna. Kroz hladno oko kamere ispričam svoje, na kraju poželim ugodnu večer, povadim sa sebe one elektrode i priča je gotova. Na kraju nemam pojma, možda ste zijevali, možda ste se smijali, možda ste išli na WC, možda ste mi spominjali pretke, možda je moglo bolje, možda bolje ne može. Ne bi mnogo promijenilo ni da imam pojma, ne možeš Dnevnik baš slagati prema pojedinačnim ukusima. Trebalo bi za to milijun Dnevnika na dan. Ali zgodno je znati.    

E, a ovdje se vrlo dobro znalo. Kvragu, kad sam nakon prvog bloga vidio sto pedeset i nešto komentara, pišući drugi blog imao sam tremu veću nego u prvome Dnevniku!

No dobro, nije to ni ovdje mnogo pomoglo. Ja sam pisao svoje, vi svoje, nekad smo se slagali, nekad nismo, ali bilo je uzbudljivo.

A svi skupa nismo ni toliko daleko jedni od drugih. Kad sam jednom napisao da nemam jedinstven političko-filozofski stav, samo sam ironizirao šablonu prema kojoj jedni druge trpamo u lijeve ili desne ladice. Jer si valjda jedni druge tako lakše objašnjavamo. A gluposti i nesposobnosti ima u svim ladicama. I zato ih je dobro malo protresti i ponovno presložiti. Upravo po kriteriju pameti i sposobnosti. I po volji da bude bolje. Pa bi možda ispalo da se i Urbani i Neurbani nađu u istoj ladici.   

Samo bi trebali i jedan i drugi progutati veliku knedlu. A to je najteže. Ali napravit će ih Baka, pa će makar biti ukusne, he!

Eto. Gotovo. Nema više. Kraj.
Blog s vama!



Comments are closed.