gle.ovo.

Pederske, ratne i druge priče

Novinar i kritičar Gordan Duhaček nedavno je objavio svoju prvu knjigu Destruktivna kritika i druge pederske priče koja je ujedno i povod ovog razgovora.

Gordan Duhaček rođen je 1980. u Sarajevu, a trenutno radi kao novinar i književni kritičar u Redakciji kulture Radija 101. Član je žirija za nagradu Roman godine T-portala. Završivši Katoličku gimnaziju u Tuzli 1998. odlazi na studij novinarstva i komunikologije u Beč, na kojem izabire i sekundarnu kombinaciju predmeta koja uključuje južnoslavensku književnost i teatrologiju. Nakon fakulteta, 2004. odlazi živjeti u Sarajevo, gdje počinje pisati filmske kritike za tjednik Dani. Istovremeno povremeno objavljuje u Zarezu i drugim književnim časopisima, kao i na internetu. Od 2006. nastanjuje se u Zagrebu, a osim novinarsko-kritičarskog posla posvećuje se i aktivizmu, sudjelujući u organizaciji Zagreb Pridea. Duhačekova zbirka kratkih priča Destruktivna kritika i druge pederske priče pisana je u ispovjednom tonu, a najvećim dijelom tematizira odrastanje mladog pedera na relaciji Bosna – Beč, u post ratnom vremenu. Knjigu je izdala udruga Domino.

KP: U književnom si životu prisutan prije svega kao novinar i kritičar, no odnedavno i kao  autor zbirke kratkih priča. U nazivu zbirke spominje se upravo "destruktivna kritika", a u pričama, koje si odredio kao "pederske" propituješ homosekusalni identitet svojih junaka.



G. D.: U naslovu nisam mislio na književnu, filmsku ili bilo koju specifičnu kritiku, nego na kritičko mišljenje uopće, čija nestašica itekako vlada i kada sam pisao te priče, a to je bilo između moje 21. i 24. godine, a isto je i danas. Ima previše ljudi koji nemaju mišljenje, a kamoli kritičko, i takva blaziranost je grozna. Druga stvar o kojoj sam tada razmišljao kao o pošasti jest tolerancija, pa i iz nje proizašla politička korektnost. Nisam htio pisati o umiljatim pederima koji jedino traže ljubav i svoju kućicu u heteroseksualnom cvijeću, nisam htio pisati o pederima koji bi trebali ganuti domaćice i homofobe svojom Bambi-patetikom. Ukratko, sve ono što je kasnije nagnalo milijune ljudi da cmizdre gledajući Planinu Brokeback. Pisao sam o pederima kojima je najmanji problem u životu što su pederi, tj. to im nije nikakav problem, nego ih muče većinom iste stvari koje okupiraju sve mlade tih godina, a to su seks, fakultet, izlasci, smisao života, droge, pa eto i ljubav. A kada već pišem o tome, onda ću biti i kritičan, jer bi sve drugo bilo dosadno.



KP: U možda ponajboljoj priči 
Medusa jedan od tvojih junaka ističe kako u njemu ništa nije umrlo, jer i ničega nije bilo, jer sebe doživljava kao destrukciju, za razliku od svog dečka koji je za njega “najljepša konstrukcija koju je vidio”.

G. D.: U Medusi sam pisao o tome kako izgleda ljubavna veza dvije komplicirane osobe, sličnih po tome ali istovremeno i dvije suprotnosti koje se privlače. To me okupira i zbog toga što sam, koliko god to zvučalo neskromno, prilično komplicirana (ako već ne i kompleksna?) osoba, a za ljude s kojima želim dijeliti svoj život, bili to prijatelji ili ljubavnici, uvijek tražim druge komplicirane osobe. Hrvoje, glavni lik te priče, “najljepša konstrukcija koju sam ikada vidio”, je paradigma svih onih pedera koji su svoju homoseksualnost upotrijebili kako bi stvorili od sebe osobe kakve inače ne bi mogli biti. Velika je prednost pedera – a tu riječ koristim kao identitetsku odrednicu, dok je homoseksualnost tek jedna od tri biološke kategorije seksualne orijentacije – što su u mnogočemu oslobođeni malograđanskih obrazaca ponašanja s kojima se svi ljudi susreću. Već samom činjenicom da su pederi, oni su oslobođeni raznih očekivanja, koja spadaju u kategoriju “jer se to tako radi”. Osoba tada mora preuzeti i veću odgovornost za ono što jest, jer ima priliku biti u mnogo većoj mjeri što doista želi, a ne što društvo nameće. Medusa je zato, kroz lik Hrvoja, s jedne strane posvećena ljudima, pederima, koji su se izborili za slobodno izražavanje samih sebe. A svaka borba ostavlja i ožiljke. S druge strane to je suvremena ljubavna priča između dvoje ljudi koji svoje osjećaje nisu naučili iz holivudskih romantičnih komedija i trač-rubrika, nego su autentično romantični.



KP: Likovi tvojih priča žive u Beču, studiraju, a pripovjedač, koji je došao iz Sarajeva, nerijetko je, kao stranac predmet egzotičnih fantazmi, a to je dodatno naglašavano insistiranjem na seksualnosti. Inače, eksplicitni prizori seksa česti su, prikazuješ ih od predigre do orgazma, no jednako tako i sama žudnja postaje tvoja pripovjedačka preokupacija.

G. D.: Pisati o pederima a ne pisati o seksu je lažno i puritanski. Seks je općenito važan svim ljudima, a svakako je važan i pederima. Doslovno, shvatiš što te pali, a iz toga slijedi ostalo. Likovi koje opisujem u svojim pričama su mladi pederi, između 18 i 25 godina, kada seks igra još veću ulogu, jer to je optimalan period za jebanje. Prije toga si premlad, a nakon tridesete ionako slijedi “starost”. No, moram priznati da sam iznenađen reakcijama nekih čitatelja, koje su opisi (većinom potpuno vanilla) seksa šokirali. Meni je, dok sam pisao, sve to izgledalo potpuno uobičajeno i nimalo pretjerano. To valjda govori nešto i o tim čitateljima i o meni.

Gordan_Duhacek_final_2

 

KP: U pričama pratiš razvoj odnosa dvoje partnera, ljubavne igre, ali i njihovo društveno pozicioniranje, koje ponekad ovisi baš o toj činjenici da su gay. Kako uopće danas, nakon što je održano nekoliko gay prideova i nakon svih tih akcija te queer festivala, ocjenjuješ položaj te zajednice u hrvatskom društvu i postoje li uopće književna djela koja govore o tome na relevantan književni način (po mom mišljenju, Milko Valent je daleko najzanimljivije pisao o tim temama i to davno)?

G. D.: Položaj LGBTIQ zajednice se u Hrvatskoj u posljednjih osam godina, od prve Povorke ponosa, značajno poboljšao. Za početak, ona danas postoji i nema šanse da se dogodi, kao što je bilo početkom devedesetih, da pederi i lezbijke nestanu kao društvena skupina. Još kada se pogleda kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini ili Srbiji, Hrvatska se čini kao gay El Dorado. To je jedna strana medalje. Druga je da bi trebalo biti mnogo bolje. Dovoljno je pogledati katoličku Španjolsku, koja je u trideset godina prešla put od Franca do Zapatera. Nadam se da je i Hrvatska na tom putu, iako ovdje još nema hrvatskog ekvivalenta Zapatera. Pa nema ni hrvatskog ekvivalenta jednog Almodovara, dakle velikog umjetnika koji je peder, a nije mu grozno jer je peder, nego baš suprotno, vidi taj identitet kao veliko bogatstvo i kreativnu, pokretačku snagu. Nije u cijeloj priči najvažnije koji je stav heteroseksualne većine, nego koji je stav gay ljudi. A da se on mijenja na bolje pokazuju mladi, koji u sve većem broju žele živjeti slobodno te su spremni oko toga se i angažirati i riskirati. Sve će nas od homofobije, dakle, “spasiti” generacije pedera i lezbi koji sada imaju od 10 do 15 godina i koje žele normalan život, bez nasilja i diskriminacije.

A što se gay tematike u hrvatskoj književnosti tiče, ima tu svega i svačega. Za sada ništa od trajnije vrijednosti.

KP: Zanimljivo je tvoje ironiziranje utjecaja rata koje se ponekad, baš od strane intelektualaca koji se i nisu baš napatili, itekako mistificira.



G. D.: Spletom okolnosti sam doživio, proživio i preživio tri godine rata u Bosni, što inače ne smatram važnim podatkom, ali kad već pitaš. Za mene sve to doista nije bilo definirajuće, jer sam se i tada, a i nakon svega, izborio da tako ne bude. Lik u priči kaže kako su to bile kao tri bilo koje druge godine njegovog života, što za mene ne vrijedi, jer ipak su bile malo upečatljivije nego period, recimo, između treće i šeste godine. Ne volim kolektivizam koji rat proizvodi, pa čak i nakon što je završen. A taj ratni kolektivizam je vidljiv i u književnosti, pa ima doista bezbroj pisaca koji o ratu pišu, preko granica čitateljske iznemoglosti i dobrog ukusa, postavljajući se kao tumači Istine. Također ne mogu biti oduševljen kada se o ratu piše manipulativno i nedoraslo, baš zbog tolikih ljudskih tragedija koje je on izazvao. Primjer koji mi u ovom trenutku pada na pamet jest roman Kad je bio juli Nure Bazdulj-Hubijar, u Hrvatskoj nagrađen sa 100 000 kn na VBZ-ovom natječaju, koji je strašan izljev netalentiranosti nad genocidom u Srebrenici. Prvo te smakne Ratko Mladić, a onda ti na grobu zapleše kriminalno loša književnost. Ne, hvala.



KP: U posljednjoj priči u knjizi Plivanje slobodnim stilomu kojoj, smatram, možda malo patetično prikazuješ coming out mladića koji odlučuje majci na samrti iskreno priznati da je gay. Time ujedno naglašavaš važnost suočavanja i toga da se ni pod koju cijenu, ne smije pristati na licemjerni, podvojeni život.

G. D.: Ormaruša je riječ koja se u zadnjih nekoliko godina koristi na zagrebačkoj gay sceni, ili barem onome dijelu koji ja poznajem, za sve one ljude koji sustavno skrivaju svoju (homo)seksualnu orijentaciju. Mislim da je to odlična riječ (između ostaloga i zato jer zasluge za njeno autorstvo i popularizaciju dijelim s još dvojicom prijatelja), jer treba napraviti jasno razgraničenje. Hrvati koji se smatraju najvećim domoljubima, dakle onima koji svoju zemlju vole i žele joj najbolje, trebali bi biti i najveći protivnici (neo)ustaša, Thompsona i sličnih gadosti. No, (neo)ustaše zapravo smatraju sebe najvećim domoljubima, iako su ništa drugo nego štetočine, domaći izdajnici. Ista je stvar s ormarušama, oni su domaći izdajnici svih LGBTIQ osoba. To su ljudi koji su iz oportunizma, kukavičluka, malograđanštine i mržnje prema sebi samima odlučili nijekati svoj identitet (ili ga čak nemaju!), živjeti u četiri zida i biti ne čak ni građani drugog reda, nego potpuno nepostojeći. Njihova je pozicija moralno manjkava na svaki mogući način, jer štete i svim heteroseksualnim ljudima, onemogućujući im da shvate i primijete koliko ih mnogo LGBTIQ osoba okružuje, pa su svojedobno zato bile moguće i priče o tome kako je pederluk nešto “uvozno”, sa Zapada. Također, ormaruše svojim laganjem, skrivanjem i licemjerjem otežavaju situaciju i svih onih pedera i lezbijki koji jesu out. U Plivanju slobodnim stilom pišem o važnosti coming outa, iliti iskoraka, zato što je to jedini put do oslobođenja. Prvo coming out samome sebi, a onda i svima drugima. Događaji su u priči postavljeni dramatično jer sam želio jasno pokazati da nema valjanog izgovora za dugoročno ostajanje u ormaru. Ako se u njemu i rodimo, s obzirom da se sve ljude, nažalost, unaprijed smatra heteroseksualnima, cilj je da što prije iz njega izađemo. Coming out je jednostavno ispravljanje pogrešnih pretpostavki drugih. Zato mi se ne sviđa riječ “priznati” u tom kontekstu, jer pederluk nije kriminalna radnja koja se priznaje.



KP: U pričama nerijetko referiraš na filmove, neki su prizori napisani kao dio scenarija, čitatelji mogu imati dojam da kamera prati junake i njihovo kretanje, a i priče su pune dijaloga, lišene opisa, izrazito su filmične. Koliko su filmovi utjecali na tvoj prozni rad?

G. D.: Previše, priznajem. Baš kao i dobre knjige, obožavam dobre filmove, a još više volim pričati o knjigama i filmovima. Utjecaj filma na priče u Destruktivnoj kritici, iako velik, zapravo je indirektan, jer nisam razmišljao kako u prozu pretočiti ideje za filmove ili scenarije. Filmovi koji su me zadnjih godina najviše oduševili, kao što su Demonlover, There Will Be Blood i Il Divo, daleko su od bilo čega što pišem. U pisanju sam najviše pažnje trošio na konstrukciju svake priče, posebno vremenski slijed, jer se neke stvari baš i ne mogu predstaviti kronološki ako se želi dati puna slika. Tu se onda znaju dogoditi neki, hajdemo reći, filmski postupci i momenti, ali u službi pričanja priče. Oni nisu svjesno filmski, nego mi se nešto tako čini najboljim za priču, što nekad jest slučaj, a nekad nije. Ipak, mogu neke od priča zamisliti kao kratke filmove, s time da se držim onog stava “moja knjiga, tvoj film”.

 



Comments are closed.